-PIŠE: mr Radoje Femić
Za razliku od Beketove i Bulatovićeve drame, u dramskom tekstu Žarka Komanina ,,Godo je došao po svoje”, svaka cjelina imenovana je posebnim, poetski intoniranim naslovom.
U motivskoj cjelini imenovanoj kao Spajanje dve duše detaljno je scenom svešteničkog činodejstvovanja opisan religiozni obred vjenčanja. Eksplicitno razvijanje religioznih motiva ima bitno različitu prirodu u odnosu na Beketov i Bulatovićev dramski komad. Naime, ni u jednom ni u drugom dramskom tekstu religiozni podtekst nije određen do kraja, već egzistira u vidu nagovještaja. U Komaninovom tekstu vjerski obred ima konretna svojstva istočno-pravoslavne duhovnosti, čije se funkcije, po zakonitostima apsurda, urušavaju pred licemjerstvom onih koji obredu pristupaju. Primjereno takvoj atmosferi, razvijena je simbolika molitve. Sveštenik se moli Gospodu za spasenje duša, za mir svega svijeta, kao i za častan brak. Međutim, s obzirom na ranije poznatu motivaciju braka, vidljiva je tendencija ka urušavanju molitvenog diskursa koji sveštenik praktikuje. Molitva djeluje neskladno u odnosu na prestupnički karakter onih za koje se traži Božija pomoć i milost. Neiskrenost svadbara nije ispoljena samo prema religioznom obredu. Njihova sklonost prema samoobmani se ispoljava i u momentima kada sveštenik traži izjašnjavanje o slobodnoj volji za stupanje u brak. Za razliku od Julije, koja svoj pristanak daje odmah i nedvosmisleno, Aleksandar to čini poslije izvjesne pauze i premišljanja. Nepostojanje slobodne volje čini ih oboje apsurdnim likovima. Međutim, apsurd ne obuhvata samo mladence, već i sve ostale svadbare, koji svojim prisustvom institucionalizuju sveprisutnu mimikriju.
Hrišćanstvo suštinu svoje dogmatike zasniva na postojanju slobodne volje, bez koje nema mogućnosti izbora, pa samim tim ni uočavanja distinkcije između dobra i zla. Da bi mogli da sprovedu svoj neprirodni naum, akteri svadbe pristupaju dekonstrukciji religijskog obreda vjenčanja, lišavajući mladence nade u spasenje. Apsurdni likovi ove drame postaju unekoliko slični nosiocima apsurdne osjećajnosti u Beketovom i Bulatovićevom dramskom komadu. Neuslišenost sveštenikove molitve biće evidentna već u sljedećim scenama, koje se vrlo dinamično smjenjuju, realizujući pesimističnu temu apsurda u drami „Godo je došao po svoje”.
U odnosu na Beketove likove, čija klonovska priroda ne obuhvata djelatnički, već isključivo verbalni plan, Bulatovićevi junaci se klonovski i ponašaju. Njihove akrobacije prati intenzivna potreba za auditorijumom. Vladimir i Estragon neprestano imaju na umu publiku. Estragonov odnos prema publici svodi se na njegovu opasku da je publiku uvijek moguće umiriti „s nekoliko smešnih gluposti“. Posebno je ilustrativan dijalog o odlasku s mjesta događanja. Govoreći o odlasku, Estragon pominje emigraciju. Na ovaj način Bulatović u dramski tekst uvodi veliku temu svoje proze, temu emigracije.
Drugi čin dodatno nijansira lik Pocoa, koji u jednom trenutku priznaje da je i sam dugo želio da vidi čovjeka koji treba da dođe i donese spasenje. Nedolazak Godoa Pocou je omogućio uspostavljanje svijeta koji može postojati i bez religijskog oslonca. Proizvod takvog pozicioniranja jeste trijumf sile, tako da je Poco vrlo samouvjeren u trenutku kad za sebe izgovori da je „nezvanični bog“. Preuzimanje božijih svojstava Poco motiviše svojom snagom i slavom, koje djeluju apsurdno, jer su privremenog karaktera, osuđene su na urušavanje. Godoov dolazak na scenu propraćen je njegovim govorom koji je neuvjerljiv, i ne izaziva fascinaciju kod onih koji su ga s fanatičnom odanošću čekali. Umjesto emanacije božanske snage, uzvišene retorike i nadređenog držanja, Godo demnostrira svoju nemoć. U njegovim riječima pretovarenost nažalost, nije metaforička.
Godoova svakidašnjost u navedenoj dramskoj situaciji demistifikuje Beketov postupak, i razgrađuje čitalačku „napetost“, ostvarenu u drami „Čekajući Godoa”. Štaviše, u ovom dramskom tekstu Bulatovićeva vizija suprotstavljena je Beketovoj. U tekstu drame ideja o Godou kao svecu. Svetački oreol nasljeđe je Beketovog komada. Bulatovićev Godo je, međutim, isključivo pekar. On je bio i ostao privržen manuelnim poslovima, koji za svrhu imaju bukvalno preživljavanje. O metafizičkom spasenju, međutim, u drami Godo je došao nema ni govora.
Padanje u apsurdni ponor, koje je dolaskom zamišljenog i očekivanog Godoa moglo biti izbjegnuto, na ovaj način se čini nepovratnim. Iako apsurdan, Godo u Bulatovićevoj perspektivi nije nosilac destruktivnih osobina. Naprotiv, prema ostalim likovima iskazuje osjećanje sažaljenja. To čini neupadljivo, ali iskreno, govoreći da ga za njima već boli srce. Godo nema snage da umanji apsurdnost svoje pojave, ali ima dovoljno dobrodušnosti da razumije potrebu spasenja onih čiji smisao postojanja van Godoove misije i ne postoji. Na drugoj strani, larma koja po Godoovom dolasku nastaje prigušuje mogućnost Vladimirove i Estragonove pobune. Njihova nemoć povlači se pred razarajućom dominacijom nasilnika Pocoa, koji neprestano insistira na superiornosti svoga položaja, i na aristokratizmu manira koji iz takvog položaja proizlaze.
(NASTAVIĆE SE)